What R U Waiting For?

.

.

Kat odlazi. Svi zapravo odlaze, a ja najvjerojatnije ostajem. Naravno to ništa nije sigurno, ali ipak se lagano počinjem bojati toga. Odlaska. Činjenice da će otići, a da joj neću reći što ja zapravo osjećam prema njoj. Ne mogu, kukavica sam i priznajem to. Trebali bi živjeti za trenutak, a ja cijelo vrijeme odlazim u budućnosti. I kao da ne mogu izići iz te petlje. Dugo sam razmišljao kako bi na faksu između nas moglo nešto biti. Ali kad sada pogledam ako nisam uspio ništa napraviti sada kada se svaki dan vidimo, nema šanse da napravim nešto kada ćemo možda biti u drugim gradovima. Kad se sada vratim u prvi razred, vidim da sam u nekim stvarima pogriješio. Kada mi se očajno sviđala, a ja to nisam htio priznati. Kako je nikada nisam pozvao kod sebe doma. I te su je stvari očito smetale. Morala je nešto osjećati prema meni, to sve nije mogla biti samo igra. Kada su nam se pogledi sretali preko sata, kada smo se zezali ispod klupe, kad sam radio bilo što samo da je dotaknem. Kada bi se puni uzbuđenja sretali na trgu, i kad bi se ona opravdavala zašto kasni. Ali zapravo je uopće nisam slušao, samo sam gledao taj predivni osmjeh i pitao se što ona radi sa mnom. Da, baš to, pitao sam se i sad se očito više ne moram pitati jer nje nema. Tu je, ali nije sa mnom. Nema više spletki, nema više koktela, nema više dodira. Nestalo, sve je to nestalo i ostavilo je jednu veliku prazninu u meni. Znam da jadno zvučim što po tko zna koji put ponavljam isto, ali moram. Moram se negdje olakšati. Moram negdje priznati sve ono što nisam nikada imao hrabrosti osobno priznati. I iako znam da ona ne čita blogove, lakše mi je.