Pročitao sam jedan citat koji kaže da ako voliš nekoga da ga moraš pustiti da ode. Ukoliko se vrati uvijek je bio tvoj. A ako ti se ne vrati nikada nije ni bio.
Svi u životu imamo nekoga tko nam je bio i ostati će wow. Taj ključni faktor važan nam je već pri upoznavanju. Ponekad je dovoljno da vidimo curu i znamo da je ona ta koja će nam slijedećih godinu dana zadavati slatke muke. Ali što kada upoznamo nekog tko nam je ok? Da... samo ok, ne wow. Kada upoznaš curu koja je zgodna, sa kojom se lijepo osjećaš, koja je uvijek tu... ali jednostavno nije wow kao Ona. Nije li malo bezobrazno odbaciti sve jer se ne osjećaš kao što si se osjećao sa tom jednom curom koja zapravo nije nikad ni bila vrijedna tvoga spomena. Maloprije sam pričao sa jednom frendicom koja je rekla da možda kada smo sa nekim tko nam nije wow, ne prihvaćamo ništa manje, nego se jednostavno okušavamo da vidimo kako ćemo se osjećati kasnije. Bilo da se radi o kemiji ili jednostavno o stanju u kojem si kada nekoga upoznaš, wow faktor najčešće prestaje. Ako ne prestaje to je onda ono pravo. Kada se svaki dan budiš i misliš na tu osobu. Kada joj želiš javiti isti tren kada doznaš da si prošao ispit. Kada vidiš predivnu curu za koju bi svi rekli da je savršena ali ti samo misliš na svoju wow curu. To je nešto što treba čuvati. Ali... što ako je recimo... ona rekla da se isto tako osjeća... što ako si mislio da si najsretniji na svijetu a onda... onda se jednostavno prestala javljati... Nestala je iz tvog života kao da je nikada nije ni bilo. Ne bi li onda trebao pružiti drugim priliku da postanu wow. Ne bi li trebao sebi pružiti priliku da se sam osjećaš wow u društvu neke druge?
Nismo li sami pisci svoje sudbine i ne bi li trebali dati mašti na volju kada se radi o novim likovima a ne držati se starih likova koji se ponekad jednostavno nimalo ne uklapaju u trenutnu priču? Zastarjele priče se nekad moraju zaboraviti, ali nismo li nekad bespomoćni pod tragom koji ostavljamo na papiru a nikad ga nećemo moći izbrisati? Nismo li bespomoćni pred pjesmama koje će nas uvijek podsjećati na wow koji smo osjetili taj trenutak?
Da, istina je da moraš pustiti neke ljude da odu. Ukoliko se vrati uvijek je bila tvoja. A ako ti se ne vrati nikada nije ni bila.
Ali zar je baš toliko previše tražiti jednostavan iskren oproštaj?
Eh taj Wow, ja u njega nisam vjerovao donedavno, a onda me pogodio kao atomska bomba tamo gdje sam najmanje očekivao! Moj Wow još nije nestao i nadam se da neće, a ako i iz nekih razloga nekada nestane bit će teško, jako teško... Wow efekt je jedinstven, sam sebi svojstven, nikada ga nije moguće zaboraviti, zato jer je za svakog poseban i nezamjenjiv. Mislim da ne treba prihvaćati ništa manje od Wow-a, zato jer onda nam to onda dođe kao neka copycat majca, za koju mi sami znamo da je falša bez obzira što drugi to ne znaju.Zastarjele priče se ne mogu izbrisati, eventualno arhivirati i zagubiti, ali one će uvijek biti tu da nas posjete na stara vremena, samo o nama ovisi koliko ćesto čemo ispočetka čitat istu priču i mislit na nju! Ili ćemo jednostavno krenut dalje, i tu priču nadogradit novim još boljim poglavljem!