Šetam užurbanim gradom a ne mičem se. Pijem kavu koja ne izlazi iz šalice. Pozdravljam nepoznate poznanike nepomičnim osmjehom. U zadnje vrijeme kao da je sve usporeno... usporeno do te granice da se niti ne miče. Video u kojem je netko slučajno stisnuo pauzu i sada ne zna kako dostići tipku play. Ne znam jesu li stvari takve jer je prošla godina bila toliko luda, pa se sada normalno čini dosadnim, ili je ovo sve stvarno zatišje pred buru. Nisam dugo pisao blog valjda upravo zbog toga – jer se nije puno toga ni događalo. Kao da sam upao u neku rutinu...

U Rijeci ću studirati još barem tri godine (da, odlučio sam tu završiti i master) i bojim se uopće pomisliti da će te tri godine biti dosadne kao ovaj trenutni period. Doći će novi ljudi, naravno. Imat ću nove poslove, naravno. Ali kada si postaviš granicu visoko postane teško zadovoljiti se sa prosječnim, pa makar to bilo natprosječno za većinu. Moguće da proživljavam krizu srednjih godina faksa. Kada sve novo postane staro a svi izazovi standardni sve što nam treba da razbistrimo glavu je obična šetnja užurbanim gradom, kada bi se samo mogli pomaknuti.