Jutros oko 1 sat sam shvatio da ću za samo tri dana navršiti dvadesetu godinu života. Više službeno neću biti teenager. Točno se sjećam trenutka kada sam navršio trinaest godina i osjećaja zadovoljstva jer sam postao teenager. Bio sam tako ponosan što napokon više kategorički nisam dijete. Napokon sam pripadao kategoriji koja je na neki način limb odrastanja. Započinješ nešto, ali to nećeš još dugo vremena dovršiti. Sedam godina kasnije puno se toga promijenilo, pa tako i kategorija. Ova zadnja godina je najviše utjecala na mene do sada. Dokazao sam si da mogu uspjeti živjeti relativno sam, a i da mogu uspjeti na faksu za što sam prije godinu dana bio vrlo skeptičan. Kažem živjeti relativno sam jer ipak ne mogu reći da sam samostalan, pošto bez mamine potpore ne bi mogao preživjeti tako lako, za što sam joj vrlo zahvalan. No svejedno, drago mi je da sam u Rijeci uspio stvoriti novi život kojim se ponosim i što nisam jedan od onih koji idu svaki vikend doma. Nije stvar u tome da ne dođe i meni često da se vratim u Zadar, da jedem domaću hranu, spavam na svom krevetu i gledam plazmu, ali neisplativo je i vremenski i financijski. Pa ipak usprkos neisplativostima dosta ljudi ide gotovo pa svaki vikend doma. Propuštaju novi život i vraćaju se ostacima staroga. Oni su u svom limbu, nisu prihvatili novo, a staro više nikada neće biti isto.
Ali to je njihov problem. Svatko vodi svoje bitke, svatko je zaslužan za svoju pobjedu ili poraz, a ja se osjećam kao da sam pobijedio u nekoliko vrlo važnih bitki, no rat nije gotov, naprotiv, tek sada započinje. I ma koliko to možda ludo zvučalo radujem se novim bitkama, novim pobjedama pa i prihvaćanju novih poraza jer je sve to dio odrastanja koji će nam možda ostati u lijepom sjećanju ili pak ostaviti koji ožiljak, ali bar znaš da si to preživio i proživio, a nisi konstantno bio u neutralnoj zoni, u limbu u kojem osim vremenski nikako ne napreduješ.