Čudan je način na koji ti se budućnost pretvori u sadašnjost a da toga nisi ni svjestan. Previše smo zaokupljeni svakodnevnim „problemima“ pa niti ne vidimo šire. Sve što vidimo je samo djelić vrtloga našeg postojanja.

Prije par dana sam po prvi put o sebi pomislio kao o nekom tko ima 19 godina, iako tehnički imam 19 godina već 5 mjeseci. Valjda mi je trebalo neko vrijeme da prihvatim tu činjenicu, koju sam nijekao još od „drugog 18. rođendana“. Sada sam se prvi put osjetio nešto zreliji nego što sam to prije bio. Također sam shvatio da je Rijeka grad u kojem ću ja možda jednog dana živjeti. Potpuno sam zaboravio na činjenicu da ću tu jednom naslijediti stan. U zadnje vrijeme sve više želim upoznati svog polubrata. Bio sam jedinac, a sada više nisam, i unatoč činjenici da sam stalno govorio kako ne želim brata, sada bi ga mogao imati. Najbolje je to što ne govorim o bratu koji bi imao godinu dana, već o bratu koji je samo par mjeseci mlađi od mene. O nekom tko ima iste probleme kao ja, tko živi u istom gradu kao ja i tko ima istog biološkog oca, samo ga za razliku od mene i poznaje, a to je nešto što sada nikako ne želim.