Running away 

    Susjedova trava je uvijek zelenija. Istina. U to sam se uvjerio kada sam nedavno bio u Rimu. Do prije toga otkada znam za sebe želio sam otići živjeti u inozemstvo. Hrvatska mi je bila koma. Stalno sam maštao kako pobjeći odavde. Pobjeći od malograđanstva. I tako je počeo moj put. Bio sam tako uzbuđen, prvi put u Rimu i to na pola mjeseca! Već nakon nekog vremena počeo sam osjećati da to nije ono pravo. I da ma koliko sam god prije govorio protiv ovog što imam tu, je to zapravo ok. Kako je moguće da u savršenom gradu dobiješ kavu sa mlijekom umjesto cappuccina? Hello - pa oni su izmislili cappuccino. A parking ne možeš platiti SMS-om nego moraš tražiti sitniš (i to mi je neka razvijenost). I još jezik. Ma koliko ga znao, osjećaš se tako otuđenim, tako . U nekim trenucima kao da gledaš neki film sa svim tim veličanstvenim spomenicima, sa 3G telefonijom, DSL internetom na svakom uglu, ali to i je problem, gledaš film, nisi u njemu.

     I tada sam shvatio. Nisam bježao od Hrvatske, bježao sam od sebe i od svog života. Želiš nešto bolje, želiš biti netko drugi. Ali bijeg nije nikada rješenje. Tako samo još više zaglibiš.