Mrzim predrasude i da ih želim imati što manje, zapravo neko sam vrijeme tvrdio da ih nemam što je i bila jedna predrasuda, a shvatio sam da ih svi imamo. To je ljudski kažu. Ali nije li to još samo jedan jalov izgovor kojim sebe uvjeravamo da nismo loši? Da ako smo dio cjeline koja radi nešto pogrešno, mi zapravo i ne radimo ništa pogrešno. Društvo nas je prisililo. Ma daj, nitko te ne prisiljava ni na što. Uvijek imaš izbora. Ideš ili lijevo ili desno, samo što nije jednostavno odlučiti kuda ići. Slijediti srce ili razum, trenutnost ili budućnost?

Jer ako stalno trčiš za budućnošću ne uživaš u predivnoj trenutnosti, ali opet tu je i druga strana medalje, što ako se previše uživiš u trenutnost i to ti pokvari budućnost.

    Iako sam stalno govorio da jedva čekam faks, isto kao što sam čekao srednju, shvatio sam da se na neki način bojim faksa. Mislim, pretpostavljam da je to normalno, ali ja imam neke predrasude oko toga. Kao na primjer, uvijek sam mislio da se na faksu moraš početi ozbiljnije ponašati. Ali ja to ne želim napraviti. Ne želim biti primoran naglo odrasti i izgubiti spontanost, identitet i individualnost. Želim ostati otprilike isti ovakav, naravno svaka nas sitnica promjeni, a kamo li tako velika stvar kao faks, ali neka te promjene dođu postupno, kao proljeće prije ljeta, jer promjene će doći to je sigurno, samo je pitanje kako ćemo ih mi podnijeti. I hoće li one pridonijeti tome da barem malčice odrastemo.