Išao sam u savršenu školu, tamo imao savršene prijatelje, išao na savršenu maturalnu, bio sam savršeno obučen, a sada sjedim u svojoj savršenoj sobi, na savršenom kompjuteru puštam savršen film koji gledam na savršenoj plazmi dok zvuk dopire iz savršenih zvučnika. I onda se zapitam je li to zbilja tako? A ako je zašto nisam sretniji?

Tipkam blog na savršenoj bežičnoj tipkovnici, sa savršenom ergonomijom da me savršeni prsti ne bi zabolili. Sjedim na savršenom dvosjedu, u sobi savršeno regulirane temperature. Prije, dok sam u savršeno vrijeme za jutarnji napitak pio savršeni kremasti cappuccino osjećao sam se čak savršenije.

Sada sam pojeo par savršenih Pringles čipseva sa okusom češnjaka i vrhnja, koji nakon što sam doznao da testiraju na životinjama i nakon što sam počeo «kupovati hrvatsko» jedem maksimalno jednom mjesečno, što smatram savršenim, jer kada konstantno nešto jedeš dosadi ti – a ovako mi je to savršen snack. U utorak sam bio u Rijeci koja mi se savršeno svidjela, te sam naravno nakon toga napisao savršen blog, ali se blog izbrisao u BlogPad-u, jer ga nisam mogao napisati u Firefox-u (koji je btw. savršen) zbog savršenog firewall-a, pa ga nisam objavio tako da ćete o savršeno provedenom vremenu u Rijeci čuti neki drugi put.

U ponedjeljak imam prijemni za fakultet koji nije tako savršen, pa me nekako savršeno boli briga hoću li upasti (Iako potajno mislim da ću sigurno upasti), jer ipak u 9. mjesecu imam savršenu audiciju za savršen fakultet na kojem će mi biti savršeno ako sve savršeno napravim.

Zapravo, bojim se.