Sutra odlazim u Rijeku, ali ovaj put na duže vrijeme.
Toliko mi se stvari mota po glavi da ne mogu spavati. No gledajući na protekle noći ne mogu reći da je ova puno drugačija. Čudno je odlaziti nakon cijelog ljeta provedenog doma. Valjda će tako biti svaki put, iako sam očekivao da će možda biti jednostavnije otići. Naravno, sada mi je puno lakše negoli je bilo prije godinu dana kada nisam nikoga poznavao u Rijeci, niti sam samu Rijeku poznavao. Sada ne samo da poznajem taj grad već sam ga i zavolio. Kada sam prošle godine došao u Zadar za praznike nekoliko puta sam Rijeku nazvao domom jer je to uistinu i bila, ali sada su stvari drugačije, sada to nanovo mora postati. Samo dani me dijele od početka druge godine. I unatoč činjenici da će biti naporno i da ću imati hrpu posla radujem se povratku. Znam da će sada sve biti drugačije jer smo se u ovih godinu dana svi promijenili. Neki su shvatili da dugogodišnje prijateljstvo već neko vrijeme ne funkcionira. Neki su se zaljubili, neki posvađali. Neki su shvatili da imaju brata kojega žele upoznati ali jednostavno nemaju hrabrosti podignuti slušalicu i nazvati. Neki su se umislili, neki su shvatili da nisu što su nekad bili. Ali bez obzira na to što se nekom dogodilo ili će se tek dogoditi bitno je da shvatimo vrijednost zajedničkih trenutaka jer ih možda već sutra neće biti. To nipošto ne znači da zbog toga trebamo tugovati, naprotiv, trebamo u njima konstantno uživati. Punih pluća ponosno kročiti ulicom znajući da je svaki trenutak koji provedemo svjesni onoga što imamo neprocjenjiv.

Sutra odlazim u Rijeku, ali ovaj put tamo me tamo nešto čeka. Ovaj put više nisam sam.