Kada se suočiš sa činjenicom da problem koji imaš nećeš još riješiti nekako se sam u sebi razočaraš. Baš to se meni dogodilo. Imam još taj jedan ispit ovaj semestar – matematiku, ali nikako da poduzmem nešto oko toga. To je jedan od razloga zašto se osjećam kao da ću razočarati sve ljude koje uopće mogu razočarati. Tužno je kako isprazni i neutješni mogu ponekad biti razgovori. Tražiš utjehu, a ne želiš priznati da ti je potrebna. To je zato jer si jak. Jer ti tada nitko ne treba. Ali već slijedeći trenutak se nađeš u beskonačnoj petlji samosažaljenja prezirući se više no što si se ikad prezirao, no ipak nisi ništa spreman učiniti oko toga. A nisi ni spreman prihvatiti da će se bez obzira na tvoje „velike“ probleme sve odvijati po savršenom redu, savršenom preciznošću. Sezone prolaze mijenjajući nas. Ništa nije onako kao što je nekad bilo. Nemaš mir koji si nekada imao, niti rutinu koja te je usrećivala. Navodno si sada bolja osoba, navodno ti je sada bolje… ali koja korist od toga kada je sve što želiš vratiti se u prošle, tada nesretne trenutke ne mareći koliko bi time nazadovao?