Zašto te uvijek ljudi razočaraju u trenutku kada su ti najpotrebniji? Imaš osjećaj da nekoga poznaješ, imaš osjećaj da ste povezani na nekoj razini. Ali shvatiš da očito niste. Prolaziš hodnikom, sretneš je i misliš reći samo „bog“ jer ne znaš kako bi trebao reagirati u toj situaciji, ali ona stane da popričate. Dok drugi dan sretneš je i ona jedva da ti kaže „bog“ a kamoli da bi popričali. I što sad? Naravno da se zapitaš je li sve to bilo lažno? Jesu li svi osmjesi bili na silu, je li sva ta prisnost samo pokušaj da se osjećate manje usamljeno? A najgore je što si prvi put iskreno rekao sve što misliš i nisi ni malo pokušavao okolišati. Bio si ti. Bio si iskren. Popušio si. Očito. Jer ona ipak ima dečka zbog kojeg te prije nije ni htjela pozdraviti kao inače... a takva je osoba da neće varati dečka. Pa barem ga neće varati fizički, a ono dublje, ma to ni nije bitno, jelda? Svi zajednički trenuci ništa nisu značili... ma i zašto bi, kada očito ti nešto umišljaš. Misliš da ste barem prijatelji, unatoč tome što ti nešto više osjećaš, ali očito niste ni to. Ništa od toga ne postoji. Ti si na kraju dana samo kolega sa faksa – kreten koji je tu kad joj treba potpora. Kad sa njom treba ići kupiti dar za frendicu, iako si full umoran i ne da ti se, ipak ideš. Kada je posvađana sa njim ti si tu, kao zadnje jebeno odredište na karti iskrenosti koja očito nikada nije ni postojala... pa zar si toliko jadan da umišljaš nešto što ne postoji... ili, možda, možda ipak nisi. Jer to vide i drugi ljudi. Znaju što se događa. Sve je svima jasno osim tebi. Jedini si tu kojem ama baš ništa nije jasno a najvjerojatnije niti neće biti još dugo vremena. I zašto se onda ne bi zapitao čemu ta jebena iskrenost?! Pa ipak si ti taj koji je u srednjoj popušio jer nije bio iskren... a tko zna, najvjerojatnije bi popušio i da si bio iskren. Jer si jadan, ma nisi zapravo. Ona ne shvaća što ima u tebi. Ali shvatiti će uskoro. To ti obećajem. Shvatiti će kada joj ne budeš poklanjao toliko pažnje. Kada je ne zagrliš slijedeći dan kad se nađete. Onda će joj valjda biti jasno i valjda će joj to nedostajati. A možda i neće. Jebiga. Sve ovisi o trenutku. Sve ovisi o ljubomori koju možda i sada, ovaj trenutak dok je ona još sa njim, ti umišljaš. Osveta je valjda nešto što svi prije ili kasnije želimo. Želimo biti pobjednici. Dokazati suparničkoj strani da smo bili u pravu. Ali rijetko kad to zapravo i doživimo. Taj slatki trenutak kada možemo reći „told you so“ koji je istovremeno ispunjen gorčinom jer žališ što uopće imaš razloga da joj to kažeš....