Ponekad volim jesen. Ponekad volim hodati kroz hrpice lišća. Ponekad ne volim svoj život.
Nekada sam imao sigurne planove. Planirao sam točno gdje ću biti za 4 godine, ali kako se taj rok približavao činilo mi se da to zapravo i nisu moji planovi. I sada, još samo par mjeseci od te odluke koja će ostaviti ogroman pečat u mom životu, ja ne znam na koju ću faks otići.
Mislim da možda i neću ići na faks, da ću biti ispod crte. Izbačen.
Osjećam kao da više nemam onih sigurnih luka u životu na koje se uvijek mogu osloniti. Ono nešto što mi pruža zadovoljstvo. Zadovoljstvo su mi prije pružale stvari. Ali poput nekog ovisnika, što sam više tražio sreću u materijalnom bilo mi je potrebno još skuplje, još bolje. I da ste me tada pitali, rekao bih da je put do sreće jednostavan. Novac. Sada znam da nisam bio u pravu. Znam da ni novac ne znači ništa. Znam da je moguće biti u dvorani punoj ljudi, a istovremeno biti potpuno sam.
I znam da će veliki trenuci doći, to je sigurno, ali nije bitno kako ćemo se tada nositi sa tim. Bitno je kako ćemo se nositi sa posljedicama. Hoćemo li spakirati prtljagu pri odlasku ili ćemo sve pokušati zaboraviti. A što nakon svega toga? Što nakon borbe u kojoj možda nećemo pobijediti? Otići se igrati sa Stvoriteljem ili utonuti u rijeku ljudi koji su razočarani kao i mi pokušali pronaći smisao u tom djelomičnom postojanju?