Ispada da samo kada sam doma pišem blog. Ma zapravo u zadnje vrijeme i je tako. U Rijeci imam toliko stvari da ponekad zaboravim razmisliti o onom što se trenutno događa. Postanem jedan od onih slijepih ljudi koji samo plutaju u moru obaveza bez jasne vizije budućnosti. A onda dođem doma, shvatim da imam gripu i da moram odležati par dana. Odjednom nema obaveza, nema briga, samo odmaram i napokon sabirem misli. Počeo je novi semestar i kolegiji zasad izgledaju obećavajuće. Nevjerojatno je kako te neki ljudi mogu motivirati a drugi demotivirati. Na primjer profesori – nakon jednog uvodnog predavanja sve što sam htio bilo je skupiti stare brojeve Lidera i čitati ih bez prestanka. Neki drugi profesori su čisti primjer onoga što ne želim biti. Bezobraznom arogancijom grade obranu od jeftinih izraza koje ni oni ne razumiju. Poput slijepog putnika u moru birokracije koji može zamisliti samo davnu prošlost a budućnost ga ne zanima. Budućnost kao da ne postoji. Zapravo nikad nije ni postojala. Zaglavljen u prošlosti svojih odluka. Ali najgore je što zapravo nikad ne pomislimo kako je perspektivan student kojeg zanima poslovni svijet postao samo puki bezlični promatrač. Možda je odlučio da su neke druge stvari važnije od karijere. Možda je jednostavno krenuo krivim putem jer više nije jasno vidio svoju viziju ili je nikad nije ni imao. Možda se odlučio posvetiti učenju i drugim stvarima pa se izolirao od prijatelja i nije imao nekog da ga motivira i savjetuje. A možda jednostavno nije bio dobra osoba jer su po vjerovanju starih rimljana bogovi pretvarali ljude koje nisu voljeli u učitelje. Pretpostavljam da nikad nećemo doznati, ali jedino pitanje je da li nas netko tko se tako odnosi prema nama uopće zanima.