Faux
Bilo mi je dosadno, a vani mi se nije išlo. Odlučio sam pogledati neki film. I tako tri započeta filma kasnije bio sam zbunjen. Film počne, i tako malo traje i onda shvatim da mi se ne gleda. I tako unedogled.
Jesmo li možda zbog prezasićenog tržišta postali imuni na zabavnu industriju? Nekada je film nešto značio, a sada kada ih stotine imaš doma, nekako ti to više nije
I kako se u današnjem svijetu granice starosti pomiču sve niže možda je došlo do toga da je naša generacija postala prestara za te sadržaje. Je li došlo vrijeme na prvašiće sa Nokia smartphoneom? I kako se to uopće dogodilo? Nemojte me krivo shvatiti, ako je netko za modernizaciju i svedostupnost telekomunikacija to sam ja, ali budimo iskreni - zar djetetu u prvom osnove stvarno treba mobitel, i to još smartphone?! Znam da zvuči nevjerojatno, ali sam sam se u to uvjerio prije par dana prolazi grupica njih i jedan ima Nokiu 6600 i pokazuje videoklipove na njoj, a drugi mu kaže blago ti se, ja imam ovu staru 3310. Stvara li ovim naše društvo nesvjesno elitističke struje i to već od osnovne škole? Jer više to nije pitanje mobitela kao sredstva komunikacije, već prestiža. I tako si djeca nabijaju još više kompleksa i sada svi moraju razmišljati o tome je li mu mobitel dovoljno cool da ga može izvaditi pred na stol. To je sve samo sloboda nije. Zvuči klišeizirano ali - nekada to nije bilo tako. Bili smo slobodniji.
