Potaknut večerašnjom Latinicom počeo sam razmišljati o lažnjacima u društvu. Nije mi jasno zašto se događa da proporcionalno sa razvitkom društva raste i potreba članova toga društva da se prikazuju u lažnom svijetlu da bi bili prihvaćeni. Zašto ljudi koji si ne mogu priuštiti skupe marke očajnički žele biti u istom «rangu» sa onima kojima novac nije problem? Ljudi koji kupuju marke se često «izvlače» na kvalitetu renomiranih proizvođača pokušavajući pritom prikriti onaj snobovsko-prestižni segment njihove svakodnevice. «Ove ću tenisice nositi cijelu godinu i to je isplativo ulaganje.» Da, da – oboji me u zeleno i zovi me trava. Mislim da je baš ta lažna skromnost najgore bacanje rukavice u lice ljudima kojima su trendsetteri uzor. Moram priznati da sam donedavno i ja bio jedan od onih original ili ništa, ali sada mi je jasno da nije ništa loše u kupovanju dobrih lažnjaka. Jer marka mi je bitna, ne mogu to poreći, ali ipak bi radije imao 10 pari fake Puma na kojima se ne vidi razlika od originalnih, nego jedne originalne koje su se nakon 2 mjeseca počele rastvarati.
