Dearly Beloved

Sjeo sam na sjedalicu, upalio Word i počeo pisati. Moja su osjetila malo zbunjena mješavinom flourescentnog i sunčevog svijetla. Toliko ljudi prolazi pokraj mene, a zapravo sam sam. No nije to jedan od onih trenutaka kada te samoća deprimira. Ovo je jedan od onih kada je jednostavno osjetiš i znaš da je bolje kvalitetno samovati nego biti u ispraznom društvu. Upravo me to fascinira – zašto se ljudi druže sa ispraznim ljudima? Ljudima kojima je cilj u životu pojaviti se na naslovnici Story-ja. Sa ljudima koji će te ismijati samo da bi se bolje osjećali. Koji će te dovesti do emocionalnog kraha samo da bi si dokazali da to mogu. A zapravo su oni jadni. Ja sam bio potpuno isti – ili sam barem pokušavao biti. Naravno, sada se pitate zašto bi itko htio biti takav? Mislim da sve ima temelje u osnovnoj školi gdje je bilo pravilo zgazi ili ćeš biti zgažen. A ja sam spadao u ovu drugu skupinu. U skupinu nesocijalnih jadnika koji su se divili popularnim bogovima. Jer upravo su to i bili. Zabave, cure, slava, sve je to bilo dijelom njihovog svakodnevnog života. I onda dolazi srednja škola i moja čvrsta odluka da više neću biti ono što sam bio. Tako sam postao ono što sam postao. Gad. Svaki trenutak svoga postojanja sam usmjeravao na nesreću drugih. I iako sada žalim zbog toga, i nikada više ne želim biti ni približno takav, moram priznati da je bilo zabavno. Ali istovremeno i tužno. Zabave su dosadne ako nisi sa pravim ljudima. Cure za koje ama baš ništa ne osjećaš cijelu večer te ne ispunjavaju kao sekunda provedena sa nekom za koju misliš da bi mogla biti ona prava. Dolazak doma u 7 ujutro nije se više činio toliko super. Bio sam prazan, a znao sam da ne mogu ništa napraviti. Na neko vrijeme sam sve to ostavio. Zatvorio sam se u sebe i konstantno razmišljao. O onom što sam postao. A onda je došlo još jedno ljeto. Još jedan rođendan. Još jedna osveta. Tako sam se malo po malo izvukao iz svega toga. Iz te druge krajnosti, a postao sam, recimo normalan :) Zbližio se sa razredom i shvatio da je svatko poseban na svoj način, a da su svi skupa jako dobri.

Sada kada je ta saga gotova, mogu se samo prisjećati par uspomena i nadati se da slijedeće godine neću napraviti istu pogrešku. Da neću opet defenzivno postati umišljeni, egoistični kreten.