...U zadnje vrijeme sam dosta razmišljao o ponosu i o njegovim posljedicama. Činjenica da smo jednom ili nekoliko puta bili povrijeđeni jer smo se spustili ispod svoje razine utječe na rast našeg ponosa. Sa svakim padom on raste sve više i više dok mi sve manje i manje dopuštamo ljudima pogreške. Postajemo nedodirljivi. Pa barem to vide ljudi oko nas. Vide snažne individualce koje nitko ne može povrijediti. Unutra je naravno sasvim druga priča. Sukobljavamo se sa vlastitim ponosom i očajnički želimo poduzeti nešto, ali pitanje je što nam je teže… priznati poraz ili biti poražen? Zvuči čudno, znam, ali kada malo razmislite, ako prvi popustite na neki način ste priznali poraz, dok opet ako se držite svog glupog ponosa poraženi ste jer ste možda izgubili osobu do koje vam je stalo koja ponekad vodi iste bitke. Najčešće nećete niti doznati da ta osoba vodi te bitke jer ne želite niti iskreno popričati sa njom. Vodite površne razgovore poput dvoje stranaca u vlaku koji znaju da će se rastati na slijedećoj stanici. Nekad je baš to prikladno, jer možda je cameo u prošloj sezoni bio samo jadan pokušaj da se stanje prikaže onakvim kakvo je nekada davno i bilo. Dobra stvar oko svega toga je da sami odlučujemo o scenariju. Imamo privilegiju odlučiti tko će se u novoj sezoni pojavljivati a tko neće, ali najgore je što ponekad svojim postupcima već sada odlučujemo. Križamo nepoželjne i zaokružujemo poželjne, no što se događa kada neku osobu zaokružimo a ona nas prekriži?