Danas sam prošetao polupraznim usijanim Korzom. Nekolicina ljudi koja je ostala u gradu se skriva u hladu Corsa ili Malog Cafe-a. Ljeto je došlo. Kako je ovo produženi vikend ljudi koji nemaju ispite ovih dana su otišli doma. Ja naravno nisam jedan od njih. Sutra imam jedan ispit – tako da cijela ideja o produženom vikendu propada. Čudno je lijep osjećaj hodati vrućim gradom dok nikog nema. Razmišljam koliko mi je zapravo ovaj grad postao drugi dom. Da uspijem naći posao u Rijeci, ne bi imao nimalo prigovora. Naravno, bilo bi odlično i da uspijem pronaći posao u branši u Zadru. Jedina ideja koja mi trenutno baš nije draga je odlazak u Zagreb. A čini mi se da ću baš tamo morati ići. Još jednom ću morati napustiti grad koji volim. Kada mi je Lana rekla da namjerava studirati u Rijeci bio sam toliko protiv toga. Nisam ni znao ovaj grad a automatski sam ga osuđivao. Koja ironija da baš ja koji sam tako razmišljao sada ovako razmišljam. Valjda se život ponekad poigra sa nama da nam pokaže neke stvari.

U ponedjeljak idem u Zagreb jer u utorak ujutro krećemo na Pepperse. Mislio sam prespavati kod Lane, ali su mi javili da nam firma plaća hotel za tu večer. Prezadovoljan sam sa svojim poslom. Ne mogu vjerovati da sve to radim a tek sam na faksu. Drago mi je da sam na vrijeme složio prioritete. Pa barem profesionalne. Prošli post je bio napisan u emotivnom stanju i mrzim što joj i dalje dopuštam da dopre do mene.

Ljetne planove zasad nemam. Osim mogućeg odlaska u Split krajem 7. mjeseca. I naravno osim učenja na koje ne znam kako ću se prisiliti. Razmišljao sam da radim nešto mjesec dana. Čisto zbog love. Želim li raditi nešto iscrpljujuće preko ljeta? Ne, naravno. Činjenica je da su prošli pokušaji ljetnog zaposlenja završili neslavno. Možda to jednostavno nije za mene i svemir mi pokušava reći da sam predodređen za veće stvari. Da baš, stvari poput partijanja, izležavanja i kupanja cijelo ljeto. Ili možda jednostavno trebam odmor jer se cijelu godinu svjetski iscrpim.

Što god da se dogodi znam da će ovo ljeto biti super. Znam da ću se odmoriti i napuniti baterije za slijedeću godinu sa još više izazova. Ali nećemo sad o tome, još malo i doma sam, još malo i ljeto je.  

...Kiša je padala kao iz kabla, a taksi nikako nije dolazio. Naravno već smo pola sata kasnili na otvorenje bala. Kada se taksi napokon pojavio uzbuđeni smo krenuli u Opatiju. Dok smo došli do hotela kiša je već prestala. A onda se ispostavilo da je moja pratilja zaboravila karte u drugoj torbici, no i to smo riješili. Ništa nije moglo pokvariti ovogodišnji bal. Ponosno smo ušetali u dvoranu koja je izgledala vrlo filmski i svečano. Sve je bilo savršeno – torta, indijska plesna točka i Feminemice koje su odlično odradile posao. Naplesali smo se, zezali se, ništa nije bilo prepušteno slučaju, no unatoč tome kao da je nešto falilo.

Kažu da danas ništa nije nepromjenjivo, istina, laž, zabava, dosada... sve ovisi o tome kako na nešto gledaš. Ponekad se zapitam kada se sve to dogodilo... kao da sam se jučer spremao za maturalnu a sada su prošle već dvije godine fakultetskih svečanih večera. Lijepo je znati da si odrastao. Lijepo je znati da si prebolio ljubav iz prošlosti. Ali valjda se mora dogoditi jedan trenutak... valjda moraš u jednom trenu nesvjesno pomisliti na nju dok plešeš sa drugom curom. Ne bi tome pridavao neku važnost. Nije to kao da ću patiti za njom opet. Neću si to opet dopustiti. Iako smo se večeras opet čuli. Opet smo pričali, sjetili se svega. Sjetili se te bliskosti koju da budem iskren otad nisam osjetio. A kako kaže ni ona nije. Je li mi bilo čudno opet pričati o tome sa njom? Naravno. Jer službeno smo to riješili. Nije li lijepo kako službeno ponekad sve izgleda savršeno, dok je u biti istina pomalo drugačija.

Istina koja možda ipak je nepromjenjiva, bolna, hladna, pa čak i okrutnija od bilo koje laži, stvarnija od bilo koje stvarnosti.