Powered by the Garden

Obećani izvještaj iz Gardena niste dobili jučer, jer sam tek oko 5 zaspao, pa sam bio nikakav cijeli dan, a tome su pridonijele i nesnosne vrućine. Pa počnimo sa – ulazom, Garden je na ulazu doživio lagani face-lifting, te sada osim drugačijeg logotipa, ispod piše «Powered by Jana». Baš mi je drago da su hrvatske vode u boci napokon shvatili koliko je važno brandiranje proizvoda. Pa se sada Jana pije kako u Cannesu, tako i u našem «Vrtu». Male preinake je doživio i interijer, koji je zapravo eksterijer, ali dobro. Bila je hrpa ljudi, uključujući i ekipe Shpitze i Ekskluziva (namjerno ne koristim X u nazivu, jer mi onda izgleda prenjemački). Lana je izgledala apsolutno savršeno, a najbolji je tenutak bio kada je srela ex-a. Citirati ću – «Gledaj i pati.» haha :) Glazba je bila ok, iako ponekad pretiha. Na šanku se do 20 minuta čekalo piće i to je definitivni minus, ali znam da je to bilo samo jer je otvorenje. Inače su brži. Krevet nisi mogao dobiti ni da se predsjednik države, a neki su se sjetili pa su ga podijelili. Da, potpuni stranci u istom krevetu. Kaže jedan moj poznanik da je tu najbrže curu dovukao u krevet ;) Na afterparty u Piniju se išlo organizirano autobusima, ali nam to nije bilo baš napeto, pa smo se lagano uputili u Gotham. Na pola puta prema tamo sam shvatio da nemam kutijicu za leće, a bio sam uvjeren da će me u zagušljivom, zadimljenom prostoru početi smetati. Ali sa ponosom mogu reći da ih od 8 navečer do 5 ujutro nisam gotovo ni osjetio. U Gothamu je glazba bila ok, puno bolja nego što bude subotom. Sada je najvjerojatnije vrijeme da vam kažem one začinjene detalje, ali na moju i vašu žalost, njih nema. Još sam solo. Sam. Kažu da ti se ljubav dogodi kada se najmanje trudiš, a što ako se trudiš ništa ne očekivati, kako se ne bi razočarao, pa te onda na kraju to dovede do lošeg rezultata?

Danas sam kupio novi VIDI u kojem je izašla moja slika sa nedavnog preuzimanja kompjutera i monitora. I uopće mi nije jasno što se dogodilo sa balansom boje, ali lice mi izgleda kao da sam zaspao na suncu, i to je blaga verzija. No dobro, možda netko objektivniji to neće tako gledati. Nadam se.

Moje isprike što u zadnje vrijeme ne stavljam slike, ali imam još nekih 20-ak MB u paketu od 5 giga na Iskonu, a ne želim preći limit, pa ću onda 1.6. staviti slike na sve ove blogove, a moram srediti i pozadinsku sliku. Prije, kad sam preko T-Com-a išao na net, mogao sam pristupiti svom mjestu na serveru, a sada preko Iskona to ne mogu. A nigdje ne mogu naći upute za onaj Iskonov inet. Morat ću zvati službu za korisnike. Našao sam neki strani server koji podržava hotlinking ali je slika odjednom nestala, a deklariraju kako nije ograničeno vrijeme držanja slike. Svašta. Uglavnom, blog ya l8er. Već me umorilo ovo tipkanje... :)

Copy - Paste

Danas sam uz Večernjak dobio novi magazin o poznatima Elite. Kako sam ga listao došao sam na «Život à la Hilton», članak u kojem su pisali o novom reality show-u koji radi mama od Paris. Negdje na pola članka se spominje Paris i njezin show «The Good Life» (!!) koji je prošle (!) godine iznenadio javnost. Nakon nekoliko stranica, ime Nicky Hilton, koje su prije točno napisali, u članku o sestrama Ecclestone, pišu Nikky. Simple/Good, Nicky/Nikky ili 2003./2004.– nije li svejedno? Ako je već novinarka koja piše o Hiltonima nekompetentna za tu temu, mogla je barem proguglati i provjeriti svoje činjenice. Nevjerojatno je to novo «copy-paste» novinarstvo, gdje se svašta piše, a kasnije niti ne isprave krive činjenice u slijedećem broju. Poslao sam mail marketingu časopisa i čovjeku zaduženom za branding. Baš me zanima hoće li Elite pokazati barem malo profesionalnosti, te 1.6. napisati kako su pogriješili i opravdati ime koje nosi.

Večeras je otvorenje Gardena koje toliko čekam :) Poslije ne idemo na after-party, nego u Forum. Idem sa Lanom, koju ovim putem i puno pozdravljam ;) a sa nama ide i jedna preslatka cura iz njezinog razreda. Aaaah, kada pomislim na nju odmah se bolje osjećam. Nadam se da će večeras biti idealno, izvještaj očekujte sutra....

Vanity Crisis

Toliko će se toga važnog za moj život dogoditi u slijedećih 2 mjeseca, a imam osjećaj da samo promatram kako se stvari odvijaju same od sebe bez mene. Kao da mene nema. Kao da me nikada nije ni bilo. U Zadru ću ići na engleski, francuski i sociologiju, a u Zagrebu ću ići na ekonomiju i dramsku. Što ako ne prođem? Što ako slijedećih godinu dana mog života jednostavno propadne. Ako već sa 19 godina (koliko ću imati nakon ljeta) upadnem u monotoniju? Ako se trajno zaposlim i to bude to. Danas mi je treći dan za redom da radim i jedva čekam odmor. Još sutra, pa onda imam subotu slobodnu, pa u nedjelju opet radim. Ali opet kada se sjetim isplate – odmah mi bude lakše! Ovo je prvi put da nešto radim, a da već nisam isplanirao što ću kupiti. Čudno, ali nekako se osjećam slobodnije. Koliko mi je ponekad teško, isto toliko volim raditi. Osjećam se korisnim. Danas sam počeo učiti za matematiku na maturi. Imam 34 teorijska pitanja. To mi je najgore. Zadatke vježbaš i to je to. A ovo moraš baš štrebati. Ma, valjda ću i to riješiti. Opet sam počeo razmišljati o studiju u inozemstvu. I to u Guildhall-u u Londonu. To je faks za glazbu i glumu. Na završnim ispitima – predstavama uvjek bude «velikih» agenata, pa postoji mogućnost dobiti neku veću ulogu odmah nakon diplome. To bi bilo idealno... Naravno, postoji ona manje idealnija strana – ona financijska. Za zemlje EU godišnja školarina košta ₤ 4100, dok je za ostale zemlje (dakle i našu): ₤ 9500. Tako da ako kao što sam zamislio u nagradnoj igri Studene dobijem Jeep, čini se da ću ga prodati. A onda, Guildhall, here I come........

Dearly Beloved

Sjeo sam na sjedalicu, upalio Word i počeo pisati. Moja su osjetila malo zbunjena mješavinom flourescentnog i sunčevog svijetla. Toliko ljudi prolazi pokraj mene, a zapravo sam sam. No nije to jedan od onih trenutaka kada te samoća deprimira. Ovo je jedan od onih kada je jednostavno osjetiš i znaš da je bolje kvalitetno samovati nego biti u ispraznom društvu. Upravo me to fascinira – zašto se ljudi druže sa ispraznim ljudima? Ljudima kojima je cilj u životu pojaviti se na naslovnici Story-ja. Sa ljudima koji će te ismijati samo da bi se bolje osjećali. Koji će te dovesti do emocionalnog kraha samo da bi si dokazali da to mogu. A zapravo su oni jadni. Ja sam bio potpuno isti – ili sam barem pokušavao biti. Naravno, sada se pitate zašto bi itko htio biti takav? Mislim da sve ima temelje u osnovnoj školi gdje je bilo pravilo zgazi ili ćeš biti zgažen. A ja sam spadao u ovu drugu skupinu. U skupinu nesocijalnih jadnika koji su se divili popularnim bogovima. Jer upravo su to i bili. Zabave, cure, slava, sve je to bilo dijelom njihovog svakodnevnog života. I onda dolazi srednja škola i moja čvrsta odluka da više neću biti ono što sam bio. Tako sam postao ono što sam postao. Gad. Svaki trenutak svoga postojanja sam usmjeravao na nesreću drugih. I iako sada žalim zbog toga, i nikada više ne želim biti ni približno takav, moram priznati da je bilo zabavno. Ali istovremeno i tužno. Zabave su dosadne ako nisi sa pravim ljudima. Cure za koje ama baš ništa ne osjećaš cijelu večer te ne ispunjavaju kao sekunda provedena sa nekom za koju misliš da bi mogla biti ona prava. Dolazak doma u 7 ujutro nije se više činio toliko super. Bio sam prazan, a znao sam da ne mogu ništa napraviti. Na neko vrijeme sam sve to ostavio. Zatvorio sam se u sebe i konstantno razmišljao. O onom što sam postao. A onda je došlo još jedno ljeto. Još jedan rođendan. Još jedna osveta. Tako sam se malo po malo izvukao iz svega toga. Iz te druge krajnosti, a postao sam, recimo normalan :) Zbližio se sa razredom i shvatio da je svatko poseban na svoj način, a da su svi skupa jako dobri.

Sada kada je ta saga gotova, mogu se samo prisjećati par uspomena i nadati se da slijedeće godine neću napraviti istu pogrešku. Da neću opet defenzivno postati umišljeni, egoistični kreten.

Idealno, gotovo odlično

Na poslu sam i odmaram se. Jučer sam se vratio sa kampiranja i pošto sam rekao da neću objavljivati nikakve sočne detalje – mogu vam samo reći da je bilo savršeno. Iako je nekolicina ljudi iz razreda odlučila ne pojaviti se u zadnji tren – nisu nam falili. Vrijeme je bilo super, ali je ujutro oko 4 postalo jako hladno, pa se par nas probudilo i upalilo vatru. Pravi Survivor. Samo zabavniji, naravno. Ideja je bila da ja nosim kameru, pa da sve snimamo, ali ljudi zaduženi za kazetu su je zaboravili kupiti, tako da dokaza gotovo i nema. Kažem gotovo, jer je digitalaca bilo, a i sa kamerom se može fotografirati :) Ne mogu vam opisati kako mi je dobar bio jutarnji cappuccino prije trajekta. Bolji od svih karamela latte macchiata koje možete popiti. Naravno, bit je u atmosferi.

Sutra napokon počinjem voziti, moram danas nazvati instruktora da se dogovorimo. To će biti zanimljivo, ne mogu se baš zamisliti kako vozim, ali dobro. Sad bi mi stvarno trebao novi auto. Tko zna, možda dobijem Jeep na nagradnoj igri studene ;) bilo bi idealno. Eee, da, nisam vam rekao da sam kupio leće u boji – plave. I tako sad više nemam tamno smeđe oči :) Baš se moćno osjećam sa novim očima. Full mi daju samopouzdanje.

Jučer sam bio u SpaceLab-u i uživao sam u savršeno osmišljenom prostoru koji se bijeli više od zubi manekenke u Plidentinoj reklami. Jedino je loše bilo što su konstantno mijenjali boju osvjetljenja, što je postalo iritantno, pa smo otišli. U petak je otvorenje Gardena, jedva čekam!!!! :))) Prošlo sam se ljeto stalno izležavao tamo – doslovno, na krevetu.

Ne mogu vjerovati da je gotova srednja škola. Gotovo je jedno poglavlje. Da su barem sve četiri godine bile toliko zabavne kao zadnja. Ma ne znam želim li to zapravo, jer sada više nisam toliko dobar sa Kat, i iako je to prošlost, drago mi je da je postojalo jer je dio mene. Kao i sve moje faze, kao i svi moji snovi. Sve to što je oblikovalo mene kao osobu koja sada jesam. I ponosim se time.