Running away 

    Susjedova trava je uvijek zelenija. Istina. U to sam se uvjerio kada sam nedavno bio u Rimu. Do prije toga otkada znam za sebe želio sam otići živjeti u inozemstvo. Hrvatska mi je bila koma. Stalno sam maštao kako pobjeći odavde. Pobjeći od malograđanstva. I tako je počeo moj put. Bio sam tako uzbuđen, prvi put u Rimu i to na pola mjeseca! Već nakon nekog vremena počeo sam osjećati da to nije ono pravo. I da ma koliko sam god prije govorio protiv ovog što imam tu, je to zapravo ok. Kako je moguće da u savršenom gradu dobiješ kavu sa mlijekom umjesto cappuccina? Hello - pa oni su izmislili cappuccino. A parking ne možeš platiti SMS-om nego moraš tražiti sitniš (i to mi je neka razvijenost). I još jezik. Ma koliko ga znao, osjećaš se tako otuđenim, tako . U nekim trenucima kao da gledaš neki film sa svim tim veličanstvenim spomenicima, sa 3G telefonijom, DSL internetom na svakom uglu, ali to i je problem, gledaš film, nisi u njemu.

     I tada sam shvatio. Nisam bježao od Hrvatske, bježao sam od sebe i od svog života. Želiš nešto bolje, želiš biti netko drugi. Ali bijeg nije nikada rješenje. Tako samo još više zaglibiš.

Biti svoj

Nekada davno kada su kraljevi vladali zemljama bizarno su određivali što će ljudi nositi, što će jesti, kakvu će glazbu slušati. Danas u našem navodno slobodnom svijetu, mislimo da nam nitko nema pravo određivati način života. I stvarno, nema, ali nikog nije briga za pravdu.

Reklamna je industrija jedna od najvećih u svijetu. Kreativci u oglašavanju su postali moderni kraljevi. Oni određuju kakve ćemo žene željeti, kakve ćemo kekse proždirati, kakav maslac ćemo htjeti mazati na kruh. Kreativci nam do najsitnijih detalja određuju ama baš svaki aspekt postojanja. I to rade svjesno, jer ih mi financiramo. I kao i nekad sve je među trulo, licemjerno i isprazno. U počecima reklamiranja je sve bilo skriveno, ali više nije. Govore nam - mi želimo vaš novac. Mi volimo vaš novac. Vi za nas i jeste novac.

I kako da se ja, tipični potrošač otrgnem iz tog kaosa licemjerja? Pa, mislim da donekle i jesam. Kada shvatiš da je Djed Božićnjak zapravo Coca-Colina lukavo smišljena podvala, da su ljudi sa naslovnica koji su savršeno sretni pokazujući svoj osmjeh broj tri u stvarnosti manično depresivni alkoholičari sa kompleksom manje vrijednosti, nisi više u tom vrtlogu komercijalnosti. Ali se ipak ponekad nađeš u laganom povjetarcu, to ne možeš izbjeći.

Dobra stara vremena

Travanj je. Mjesec kada još nije zapravo počelo proljeće, a opet smo mu tako blizu.

No, ipak, često se nađem u situaciji kada mi treba jakna i tada se sjetim ljeta. Tog divnog doba kada je sve tako lagano. Kada nas toplina toliko omamljuje da smo poput ovisnika o kofeinu bez jutarnje šalice tog čarobnog napitka. Da, priznajem, i ja sam ovisnik. To je već drugi korak, barem nisam zaglibio u poricanju. Obožavam kavu, u svim varijantama, cappuccino, mokka, bijela kava, ice coffee. I sad, naravno, ja kao ja se počnem pitati volim li kavu jer je stvarno volim ili zbog nekih apsurdnih stereotipa u društvu? I iako sam se neko vrijeme pitao je li taj moj samoistraživački duh nešto što mi otežava život, naposljetku sam shvatio da je to super. Ako ne znaš sebe, izgubio si jednog odličnog prijatelja, rekao je slavni filozof. Ne, zapravo sam sad to izmislio. Ali ipak bolje zvuči kada hvalimo druge negoli kada hvalimo sebe. Ne znam zašto. Valjda ljudi ne mogu podnijeti previše te lavovske egocentričnosti. Ali jedno zasigurno znam. Obožavam ovo, obožavam pisanje. To izražavanje sebe kroz tipkovnicu, gdje nikada ne znaš kuda će te trenutna inspiracija odvesti. Evo, mene je pjesma sa ljetne audicije dovela do kraja ovog članka, a da je nisam nijednom spomenuo. I priznajem, to mi se sviđa. Taj način na koji sam prelazio preko tema, poput nijansi žute u slici žitnog polja. Sve slično, no opet toliko različito i toliko udaljeno, ali nas sve to vodi to ukupne slike, do našeg samoostvarenja kada ćemo moći reći da su nas padovi ojačali, a usponi proslavili. No ja još nisam došao do toga, ja samo uživam u odrastanju.

zna li tko neku sličnu stranicu kao www.Gizmodo.com? Baš je super! Objavljuju najnovije informacije o gadgetima. I dosta je čest update.

Baš je danas super dan. Sunčano i toplo. Jutros sam na Nov@ tv gledao novi cartoon Justice League i genijalan je! Kao svi superheroji na okupu. To me podsjetilo kako sam nekada uživao u cartoonima (i sada uživam, ali nije to isto). Baš je čudno kako kad si malen želiš odrasti što prije, a kasnije se želiš vratiti u djetinjstvo. Uvijek želimo ono što ne možemo imati. Ali na kraju, mislim da bi djelić djetinjstva trebao uvijek ostati u nama. Taj optimističan, sanjarski i bezbrižan duh. I to je ono što nas tjera dalje u teškim trenucima.

Budite djetinjasti! Gledajte crtiće! Uživajte u životu! 

Koji vam je od Matrix filmova najbolji?

Matrix, Reloaded, Revolutions ili Animatrix? Meni je Animatrix odlican. Pogotovo The final flight of the Oziris. Animacija je nevjerojatna! 

A Revolutions iako svi govore da je koma mi je isto super. Najbolji mi je trenutak kada prelete one oblake i vide sunce. Tako optimistično.

. . .

. . .

. . .

. . .

.

.

the end of the transmission...

To be different or not to be

Sto mislite o fakultetima u Hrvatskoj? Mislite li da su bolji ili lošiji od onih u inozemstvu? I što mislite o studijima kao npr Marketing (cuo sam da je to više sama ekonomija) ili Novinarstvu?

I kako je zapravo teško upasti?

Ajde kad vec pitam da pitam i ovo - je li teško upasti u dom u Zagrebu?

Malo razmišljam o izboru faksa, pa tako, da cujem sto mislite.

Mrzim predrasude i da ih želim imati što manje, zapravo neko sam vrijeme tvrdio da ih nemam što je i bila jedna predrasuda, a shvatio sam da ih svi imamo. To je ljudski kažu. Ali nije li to još samo jedan jalov izgovor kojim sebe uvjeravamo da nismo loši? Da ako smo dio cjeline koja radi nešto pogrešno, mi zapravo i ne radimo ništa pogrešno. Društvo nas je prisililo. Ma daj, nitko te ne prisiljava ni na što. Uvijek imaš izbora. Ideš ili lijevo ili desno, samo što nije jednostavno odlučiti kuda ići. Slijediti srce ili razum, trenutnost ili budućnost?

Jer ako stalno trčiš za budućnošću ne uživaš u predivnoj trenutnosti, ali opet tu je i druga strana medalje, što ako se previše uživiš u trenutnost i to ti pokvari budućnost.

    Iako sam stalno govorio da jedva čekam faks, isto kao što sam čekao srednju, shvatio sam da se na neki način bojim faksa. Mislim, pretpostavljam da je to normalno, ali ja imam neke predrasude oko toga. Kao na primjer, uvijek sam mislio da se na faksu moraš početi ozbiljnije ponašati. Ali ja to ne želim napraviti. Ne želim biti primoran naglo odrasti i izgubiti spontanost, identitet i individualnost. Želim ostati otprilike isti ovakav, naravno svaka nas sitnica promjeni, a kamo li tako velika stvar kao faks, ali neka te promjene dođu postupno, kao proljeće prije ljeta, jer promjene će doći to je sigurno, samo je pitanje kako ćemo ih mi podnijeti. I hoće li one pridonijeti tome da barem malčice odrastemo. 

Nekada, sada

Treći razred gimnazije je najteži, tako svi govore. Ali opet, kada dođu na faks ti isti ljudi svoju izjavu najčešće promjene. I tako treći razred postaje ne samo lagan, nego i zabavan, pun super stvari, iako su se tada svi zapravo ubijali od posla i nije bilo nimalo zabavno. To me dovelo do razmišljanja o prošlim vremenima danas. Zašto nešto što nam je bilo grozno odjednom postane tako odlično i svi smo (pre)sentimentalno vezani za to? Je li to zbog toga jer nam je sada loše i želimo imati neko sretno uporište u prošlosti? I je li nam stvarno bilo loše ako sada mislimo drugačije.

Kada pomislim na osnovnu školu sve čega se sjetim su dobra vremena, lagano gradivo, pa čak i godišnji ispit iz povijesti se čini tako laganim. Nije bilo tako. Ali u našoj je prirodi da zaboravljamo ono što nam je bilo loše. Sve one sramotne trenutke, sva loša raspoloženja, potiskujemo do krajnje granice. Možda je to zato jer želimo sebe uvjeriti da postoje razdoblja kada nam se samo dobre stvari događaju. Ali pomalo brutalna stvarnost je da takvih idiličnih vremena je vrlo malo i jednostavno se moramo nositi sa svim, ma koliko to bilo teško. Bar znamo da će već sutra jučerašnji dan biti puno bolji i lakši.

Coming back

Pozdrav svima! Prvo da kažem zašto nisam dugo pisao. Kako mi je sada kraj škole, a još u kazalištu spremamo predstavu jednostavno nisam imao vremena. Sad sam riješio neke stvari u školi, pa mi je malo lakše. A predstava će biti gotova 9.6. tako da je još malo i to gotovo.

I za ovo vrijeme što me nije bilo, nešto sam shvatio. Shvatio sam kako je mojblog.com zapravo jedna zajednica i to mi je skroz super. Prije sam na blogove (strane) gledao kao na forum, ali sam tu shvatio da je ovo way better. Jel itko probao ICQ.universe, baš mi je to super!

Umoran sam, nemam više inspiracije. Uglavnom idem spavati, i čujemo se soon. (sa nadam se malo boljim blogom, jer sad stvarno nemam inspracije)

Faux

    Bilo mi je dosadno, a vani mi se nije išlo. Odlučio sam pogledati neki film. I tako tri započeta filma kasnije bio sam zbunjen. Film počne, i tako malo traje i onda shvatim da mi se ne gleda. I tako unedogled.

    Jesmo li možda zbog prezasićenog tržišta postali imuni na zabavnu industriju? Nekada je film nešto značio, a sada kada ih stotine imaš doma, nekako ti to više nije . A isto to se dogodilo i sa glazbom. Nekako je sve izgubilo draž. Ali li je zapravo izgubilo, ili je nikada nije ni imalo?