...I’d swim across lake Michigan...
...I’d sell my shoes...
...I’d give my body to be back again...
...In the rest of the room...

...To be alone with you...
...To be alone with you...
...To be alone with you...
...To be alone with you...

Kada se suočiš sa činjenicom da problem koji imaš nećeš još riješiti nekako se sam u sebi razočaraš. Baš to se meni dogodilo. Imam još taj jedan ispit ovaj semestar – matematiku, ali nikako da poduzmem nešto oko toga. To je jedan od razloga zašto se osjećam kao da ću razočarati sve ljude koje uopće mogu razočarati. Tužno je kako isprazni i neutješni mogu ponekad biti razgovori. Tražiš utjehu, a ne želiš priznati da ti je potrebna. To je zato jer si jak. Jer ti tada nitko ne treba. Ali već slijedeći trenutak se nađeš u beskonačnoj petlji samosažaljenja prezirući se više no što si se ikad prezirao, no ipak nisi ništa spreman učiniti oko toga. A nisi ni spreman prihvatiti da će se bez obzira na tvoje „velike“ probleme sve odvijati po savršenom redu, savršenom preciznošću. Sezone prolaze mijenjajući nas. Ništa nije onako kao što je nekad bilo. Nemaš mir koji si nekada imao, niti rutinu koja te je usrećivala. Navodno si sada bolja osoba, navodno ti je sada bolje… ali koja korist od toga kada je sve što želiš vratiti se u prošle, tada nesretne trenutke ne mareći koliko bi time nazadovao?

Umoran sam... Umoran sam od studentskog života. Umoran sam od hrane iz menze. Umoran sam od vožnje busom. Umoran sam od faksa. Umoran sam od karnevala. Umoran sam od kiše. Umoran sam od pisanja. Umoran sam od činjenice da moram oprati svoju robu. Umoran sam od činjenice da je poslije moram ispeglati. Umoran sam od studentskog doma. Umoran sam od nošenja jakne. Umoran sam od zime. Umoran sam od slušanja glazbe. Umoran sam od besmislenih izlazaka. Umoran sam od usamljenosti. Usamljen sam od umora…

Već sam 3 bloga započeo i nikako da ih dovršim. Kad sam imao inspiraciju imao sam obveza i sad kad bi baš htio pisati nikako mi ne ide. Možda je problem što očekujem previše od onoga što napišem. Očekujem da kad za godinu dana pogledam taj blog mogu reći wow, ovo je stvarno dobro (što mi se događa za neke stare unose). Danas je sunčano, maloprije sam uzeo dvije bijele kave i pogledao „Dvornikove“. Moram priznati da mi se prva epizoda nije baš svidjela, dok mi sad postaju sve zanimljiviji. Što se tiče faksa, zasada sam sve riješio, jedino još čekam rezultate kolokvija iz matematike (koju sam koma napisao, ali ok). No dobro, i da mi ostane taj jedan ispit nije bed… ma, zapravo je. Ne da mi se ići na usmeni i učiti svu tu teoriju… Kao da se opet vraćam na maturu u srednjoj školi. Zadnjih dana sve više razmišljam kako želim svoj stan. Znam da je to malo preambiciozno za jednog studenta, ali što ću. Uvijek sam želio nešto više. Najbolje je što smatram da uopće nije nemoguće da mi se to i ostvari. Snažno vjerujem u moć pozitivnog razmišljanja. Ali treba uvijek misliti i na ono: „Pazi što želiš jer bi ti se moglo i ostvariti…“ Kada sada gledam na neke stvari koje sam želio nekada vidim da nije tako loše da se nisu ostvarile. Naprotiv, dobro je baš onako kako je ispalo… baš… „savršeno“? ;)