Ovo je već treća godina za redom da na današnji dan pišem pregled prošle godine, tako da mogu reći da mi je to već postala tradicija. Naravno dosta ljudi to radi, ali svejedno sam ponosan što sam već treće Silvestrovo za redom tu sa vama. Prošla godina je bila puna promjena i jedna od najdinamičnijih godina za mene. Za prošli Božić je Taru lupio auto, pa je i početak godine bio u tom ozračju. Bio sam umoran od svega, otupljen od umora i nakon svega toga razočaran. Ali energija mi se vratila i sudjelovao sam u organizaciji projekta za karneval (10 mjeseci poslije sam postao voditelj istog projekta :) i to mi je bilo fantastično iskustvo. Sudjelovao sam u organizaciji projekta za razvoj turizma. Cimer u domu me izluđivao, ali sve je to postalo bolje dolaskom proljeća i novih osjećaja. A dok sam jeo studentski Čokolino i slušao Štiklu razmišljao sam kako sam „Došao u Vinkovce“. U Vinkovcima je bilo tako fenomenalno da se i danas bacam na koljena kad čujem tu pjesmu (pa makar se u pidžami vratio na party, op.b. ;). Iako je zagustilo sa ispitima i učio sam non-stop uopće mi nije falilo entuzijazma, pa sam otvorio još jedan blog. U zadnje sam ga vrijeme zapostavio, ali možda nova godina donese i nove promjene… Nakon svega toga počeo sam shvaćati kako je faks zapravo samo malo nabildana srednja škola. A cimer me i dalje izluđivao, ljeto je počelo i ja sam već bio lud od svega. Napokon sam došao doma, ali bilo je mračnije negoli sam se sjećao. Shvatio sam da sam odrastao, a tu je bio i moj 20. rođendan koji nije mogao proći bez drame i problema (što li već neće napraviti zbog gledanosti, ha!). Kako je ljeto postajalo svježije, sve sam se više brinuo oko stana. Na kratko sam bio netko posve drugi, a onda je i ljeto lagano završilo. Nakon toga sam se vratio u Rijeku, te započeo posve novu sezonu koja je nagovještavala da će se jedna vrlo bitna osoba vratiti u priču. Javio sam joj se. A onda sam išao na seminar u Zagreb, te sam mislio da ćemo se vidjeti ali na kraju nije bilo ništa od toga. Više nisam mogao izdržati i rekao sam joj sve što prema njoj osjećam. Prošao sam u drugi krug CARNet Webfestivala (zahvaljujem im se na majici koju su mi poslali :) Išao sam u Milano, ali ne sa njom, što je sigurno smetalo. A onda se dogodio Split i seminar koji me motivirao više nego ijedan dosad. Puno se toga u Splitu dogodilo, ali što se dogodi u Splitu, ostaje u Splitu. I vratili smo se doma za blagdane, ali njeno ponašanje je bilo drugačije od njenih riječi. Smetalo me to, ali u jednom trenutku sam prihvatio da je to samo priča koju sam morao dovršiti. A kako će se završiti pomalo je očito, ali svejedno, it remains to be seen. Došao je i Božić i bio je savršen. Možda jer nisam imao puno očekivanja, možda jer trebaš proživjeti i lošije trenutke da bi mogao cijeniti one dobre. Jučer je bio pir jednoj kolegici sa faksa i iako dosta ljudi na to gleda kao pogrešku jer je premlada, ja – skeptik-de-jeur, mislim da je to super jer mi izgleda da je to htjela i da je sretna.

I sada dolazi kraj ove godine. Zaključak ovog svega što ste pročitali. Još jedan trenutak koji će nam se urezati u sjećanje. Samo oni koji su spremni riskirati da idu predaleko mogu shvatiti kako daleko mogu ići, a ja se nadam da ćemo svi skupa ići još dalje i dalje. Sretna vam Nova!

.......Sve je išlo tako super. Bilo je predobro da bi bilo istinito. Ili nije? Opet se vraćamo na znakove koje zanemarujemo. Govoriš mi jedno a ponašaš se drugačije. Prvo provedemo predivnu večer u Zagrebu a onda drugi dan odeš u Slavoniju. Onda se beskonačno dopisujemo i govoriš mi stvari koje nisam mogao ni zamisliti da ću čuti od tebe. Dovodiš me do delirija svojim izjavama koje mi znače i više nego što možeš zamisliti. Gol sam. Potpuno gol pred tvojim licem. Ništa više ne stoji između nas. Vidiš moje emocije, opipavaš moju nesigurnost. A onda dođeš doma. Napokon smo u istom gradu. I ne javiš se. I ja se tebi javim. I onda mi kažeš da odlaziš u Kali, za Božić. Pitam te kad se vraćaš, ne odgovaraš. Na tv-u čujem pjesmu na koju si me ti navukla da me podsjeća na tebe. Opet ti šaljem poruku. Javit-ćeš-se-pusa. Opet se osjećam jadno. Opet sam sâm. Možda je sve ovo samo slučajnost. Možda je tvoja hladnoća izraz nesigurnosti koju toliko spominješ. Ali što ako nije. I što ako je onaj ledeni osmjeh bio tvoje pravo lice? Bio sam tako sretan. Možda ću i biti sretan. Možda ću se svemu ovom samo smijati za mjesec dana. A možda… možda…

Čudno je kako u životu često ne vidimo znakove koji su svuda oko nas. Ne vidimo da smo prehlađeni iako bez maramica i Coldrex-a ne možemo preživjeti. Ne vidimo da su se prijateljstva promijenila ili izgubila iako je svima očito da jesu. Ne vidimo da se sviđamo curi koja se i nama sviđa. Bilo zbog previše informacija kojima nas svakodnevno obasipaju ili možda zbog vlastite krive percepcije, no činjenica je da smo otupjeli.

Sve sam joj rekao. Prekinuo sam 6-godišnju šutnju i napokon se oslobodio. Najšokantnije je što je rekla da sam se i ja njoj sviđao. Nisam mogao vjerovati. Sve što sam oduvijek želio ispala je stvarnost. A onda smo sve to počeli analizirati… pa tako i onaj dio kad sam ja završio sa njenom frendicom na njenom rođendanu. Ispalo je da je frendica sve to znala. Ali pošto sam joj se ja sviđao nije htjela ništa reći. I sada je očito zašto je njoj samopouzdanje toliko poraslo – mislila je da sam između njih dvije odbacio Kat. Naravno da nisam. Naravno da mi to nije ništa značilo. Ali kako je Kat to mogla znati? Očekivala je da ja nešto poduzmem… očekivala je da joj kažem… ali tada to nisam mogao. Previše mi je značila. I ma koliko ovo sve izgledalo predivno bilo mi je tako teško znajući da je toliko toga moglo drugačije izgledati. Nisam nikad mislio da ću doživjeti trenutak da mi se ona ispriča. Ali je, ispričala mi se za naše udaljavanje i za neke stvari koje su se dogodile. A i rekla je da je i njoj pao kamen sa srca. I onda je napokon došlo vrijeme da se vidimo. Sa Jelenom sam išao na Red Hot Chili Pepperse u Milano a kretali smo iz Zagreba. Dok sam po trgu šetao prema satu nisam mogao vjerovati da ću je opet vidjeti. I napokon sam bio tamo. Ona je bila tamo i tako je započela duga večer. Sve je bilo isto kao i prije. Kao da se nismo vidjeli par dana a ne par godina. Još jednom, opet smo to bili mi. I za razliku od nekad sada sam bolesno iskren. Pitao sam je što misli o nama, što misli bi li moglo nešto biti i rekla je da je vrlo optimistična oko svega ali da želi da idemo polako. I njoj se činilo da se ja nisam previše promijenio i da se super slažemo. Ali… ma koliko sve ovo meni izgledalo nevjerojatno ja sam uvijek bio taj koji je govorio da veze na daljinu ne mogu funkcionirati. Ne želim sad o tome previše razmišljati, sve se zasad odvija kako treba… sve se odvija kako se davno trebalo odvijati.