Htjeli mi to priznati ili ne prijelomni trenuci u životu se dogode bez ikakvog upozorenja. Možemo planirati svaki detalj našeg postojanja. Možemo vizualizirati budućnost nadajući se da svemir čuje naše želje. Ali veliki trenuci nas gotovo uvijek uhvate nespremne.

Sjedili smo na Korzu kao i bezbroj večeri prije te. Pričali o istim stvarima kao i bezbroj priča prije. No taj trenutak je bio presudan. Jedan kratki dio beskonačnosti koji je mogao u potpunosti izmijeniti sve na što sam navikao. Sve što jesam.

Zaista je čudno kako se stvari prije velikih događaja poslože. Kao da još jednom igramo na strani sudbine tu lucidnu igru života. Pitate li se ikad na što su mislili ljudi o kojima ste čitali u crnoj kronici? Kako su se u tom trenutku osjećali? Što ih je natjeralo da se ponesu kako su se ponijeli? Je li to što čitate jedina strana istine?

Kao i uvijek bitno je ono što postanemo poslije. Dozvolimo li tom događaju da nas definira ili ga samo prihvaćamo kao mali komadić ogromne slagalice koja će se posložiti u našu korist kada to najmanje budemo očekivali.

Dok smo stajali na prljavoj riječkoj ulici počeo sam shvaćati da je možda izdaja za koju smo mislili da neće nikada biti oproštena zapravo samo krivo odigrana karta u krivim okolnostima. Je li Juda suprotno našem vjerovanju možda bio jedan od rijetkih koji je vidio veliku sliku? Bi li se Brut drugačije ponio da nije pao pod utjecaj krivih ljudi? To možda nikada nećemo doznati ali sigurno je da se na muci poznaju junaci. Pa makar mislili da su antijunaci. Nekada malo sive nijanse čini veliku razliku. Katarza obojana u sivo koja predstavlja malo boje u crno-bijeloj stvarnosti.

Htjeli mi to priznati ili ne prijelomni trenuci u životu se dogode bez ikakvog upozorenja. Bez promo spota, bez kul glazbe u pozadini, bez nepogrešivo grešnog osmjeha broj tri manekenke koja gleda na vas. Na kraju dana je na svakome od nas da odlučimo kako ćemo gledati na njih.