Pošto mi je put u Sarajevo propao zadnjih par dana sam počeo razmišljati da u 7. mjesecu opet odem do Rima. Samo možda ovaj put ne bi putovao iz Zadra za Anconu trajektom pa onda vlakom do Rima, nego iz Rijeke do Trsta a zatim Venecija, Padova, Firenca i Rim. I najbolje od svega je što bi putovao sam... mislim da je par avanturističkih dana baš ono što mi treba. U Darjeeling-u su putovali Indijom u potrazi za sobom, a ja ću putovati Italijom. Barem je prvo slovo isto :)

Samo putovanje bi me koštalo 20 eura više nego da idem preko Zadra, ali to su sve cijene bez popusta, njih još moram istražiti. Sama pomisao na to putovanje me bas čini sretnim

Jučer smo imali bal ekonomista u Kristalnoj u Opatiji. Svirao je bend Dynamic, pjevao Oliver, a voditelji su bili Zuhra i Luka. Oko 1:30 smo išli u Hemingway na after. Bilo je predobro! Od zadnja tri bala ovaj je bio najbolje organiziran i najviše posjećen. Komično je što je za mene ovaj bal bio pun pehova (valjda kad si većinom sretan moraš doživiti i takav jedan dan ;). Osim što mi se žvaka zalijepila za hlače koje su se kasnije rasparale, potplata od cipele mi se u pola večeri odlijepila. Tražili smo kiosk sa lijepilom (kojeg naravno nije bilo) i tako smo naišli na slastičarnicu koja se zatvarala. Nisu imali lijepilo ali su mi ponudili da posudim njihove cipele, što sam uz zahvalu odbio, pa su mi tako zavidali tri vide u cipelu od kojih im je jedna služila za ostavljanje jakne na zidu, ali su je bez problema skinuli. Na kraju nisu čak htjeli ni uzeti nešto za piće nego su rekli da se sve vraća. Čini se da stvarno još uvijek postoji dobro u ljudima. Iskonski osjećaj zajedništva u kojem ne tražiš ništa za pruženu pomoć. Albert Einstein je rekao da je obveza svakog čovjeka da vrati svijetu barem onoliko koliko je dobio, kad bi svi tako razmišljali gdje bi nam bio kraj :)

Hello blogeri i uvaženi čitatelji, čini se da je usporeno razdoblje napokon došlo kraju =)

Sve je više sunčanih dana i sve manje kišnih razdoblja kada bi morali nositi kišobran, ali naravno ne nosimo ga jer... pa ne da nam se. Anyways, napokon mi je došao novi iPod (Touch 32GB,
da, da, to je ovo čudo na lijevoj strani došlo je vrijeme za novu vizualizaciju ;) Time sam si još jednom potvrdio moć vizualizacije... Pročitao sam dosta o tome u "How to get from where you are to where you want to be", a kako sam čuo dosta je slična knjizi "Tajna" tako da i to moram uskoro pročitati.
U petak sam imao party u stanu i uz standardnu ekipu je došla i ekipa sa faksa tako da je bilo ludo, a u subotu smo u El Riu imali bday party TNRB.net-a (moj promo video se vrtio cijelu večer :))
Ovih dana šaljem kandidaturu za urednika tog portala... napokon sam se odlučio na taj slijedeći korak i nadam se da ću proći. Osim toga tu je 1.5. i dogovoreno putovanje u Sarajevo koje će možda propasti jer mi još nije došla plaća... Ako 2.5. ne budem imao predavanje (tečaj novinarstva)
idem u Zadar prvi put nakon Uskrsa... jedva čekam! Predavanja na faksu su lagano privedena kraju, a svi znamo što to znači - početak ispita... moram napraviti dobar plan... čudno je to što me planiranje zapravo motivira na rad... kao da onda točno znam što od sebe očekujem pa to mogu i ispuniti...
Ajme koliko točkica ima tu ... lol ... svejedno trenutno se tako osjećam - donekle nedorečeno, ali barem opet nakon nekog vremena pišem... stvaram. A kao što je George Bernard Shaw rekao
“Life isn’t about finding yourself. Life’s about creating yourself.”

Pa dragi moji,

stvarajte :)

T.

Šetam užurbanim gradom a ne mičem se. Pijem kavu koja ne izlazi iz šalice. Pozdravljam nepoznate poznanike nepomičnim osmjehom. U zadnje vrijeme kao da je sve usporeno... usporeno do te granice da se niti ne miče. Video u kojem je netko slučajno stisnuo pauzu i sada ne zna kako dostići tipku play. Ne znam jesu li stvari takve jer je prošla godina bila toliko luda, pa se sada normalno čini dosadnim, ili je ovo sve stvarno zatišje pred buru. Nisam dugo pisao blog valjda upravo zbog toga – jer se nije puno toga ni događalo. Kao da sam upao u neku rutinu...

U Rijeci ću studirati još barem tri godine (da, odlučio sam tu završiti i master) i bojim se uopće pomisliti da će te tri godine biti dosadne kao ovaj trenutni period. Doći će novi ljudi, naravno. Imat ću nove poslove, naravno. Ali kada si postaviš granicu visoko postane teško zadovoljiti se sa prosječnim, pa makar to bilo natprosječno za većinu. Moguće da proživljavam krizu srednjih godina faksa. Kada sve novo postane staro a svi izazovi standardni sve što nam treba da razbistrimo glavu je obična šetnja užurbanim gradom, kada bi se samo mogli pomaknuti.

Ispada da samo kada sam doma pišem blog. Ma zapravo u zadnje vrijeme i je tako. U Rijeci imam toliko stvari da ponekad zaboravim razmisliti o onom što se trenutno događa. Postanem jedan od onih slijepih ljudi koji samo plutaju u moru obaveza bez jasne vizije budućnosti. A onda dođem doma, shvatim da imam gripu i da moram odležati par dana. Odjednom nema obaveza, nema briga, samo odmaram i napokon sabirem misli. Počeo je novi semestar i kolegiji zasad izgledaju obećavajuće. Nevjerojatno je kako te neki ljudi mogu motivirati a drugi demotivirati. Na primjer profesori – nakon jednog uvodnog predavanja sve što sam htio bilo je skupiti stare brojeve Lidera i čitati ih bez prestanka. Neki drugi profesori su čisti primjer onoga što ne želim biti. Bezobraznom arogancijom grade obranu od jeftinih izraza koje ni oni ne razumiju. Poput slijepog putnika u moru birokracije koji može zamisliti samo davnu prošlost a budućnost ga ne zanima. Budućnost kao da ne postoji. Zapravo nikad nije ni postojala. Zaglavljen u prošlosti svojih odluka. Ali najgore je što zapravo nikad ne pomislimo kako je perspektivan student kojeg zanima poslovni svijet postao samo puki bezlični promatrač. Možda je odlučio da su neke druge stvari važnije od karijere. Možda je jednostavno krenuo krivim putem jer više nije jasno vidio svoju viziju ili je nikad nije ni imao. Možda se odlučio posvetiti učenju i drugim stvarima pa se izolirao od prijatelja i nije imao nekog da ga motivira i savjetuje. A možda jednostavno nije bio dobra osoba jer su po vjerovanju starih rimljana bogovi pretvarali ljude koje nisu voljeli u učitelje. Pretpostavljam da nikad nećemo doznati, ali jedino pitanje je da li nas netko tko se tako odnosi prema nama uopće zanima.

Ponekad je potrebno pogledati u zvjezdano nebo... U tom trenutku čuješ tisuće zvukova ali ni jedan od njih ti nije poznat. Vidiš tisuće slika ali ni jedna od njih nije ono što misliš da želiš vidjeti. U velikim gradovima je toliko rasvjete da nas sve to ponekad zaslijepi i ne vidimo zvijezde. Kada se dogodi da zaboravimo osjećaj bespomoćnog buljenja u nebeska prostranstva vrijeme je da se vratimo tamo gdje smo to nekad osjećali. Vrijeme je da se vratimo doma. Divno je imati dom kojemu se uvijek možeš i želiš vratiti.

Ponekad je potrebno vratiti se osnovama da bi se sjetili što sve želimo postići.

Ponekad je potrebno otići od života koji smo si stvorili da se sjetimo zašto smo ga stvorili.

A ponekad je samo potrebno pogledati u zvjezdano nebo i opet se osjećati maleno, jer tada znaš da i tvoji problemi moraju biti maleni. Tada znaš da će sve biti u redu.

Pošto ove godine ponovo idem u Rim za Novu godinu nisam siguran da ću imati vremena pisati blog pa vam ranije no inače predstavljam četvrti tradicionalni pregled godine. Ova godina, 2007. je bila puna promjena za sve nas. Na samom početku godine sam razmišljao o slanju CV-ja za posao Brand Ambassadora, te sam sagledao sve što radim i bio sam ponosan time. Veljača je bila naporna zbog puno posla oko projekta koji sam organizirao, a i izbora u AIESEC-u. Nakon cijelog tog aiesecgate-a i previše politike zabava je počela novim poslom koji sam dobio u Tuborgu. To sve nije ništa prema ono wow faktoru koji neki ljudi pobude u nama, ali i to ima svoj vijek trajanja (ili samo želimo da ima). Zanemarivši to, znao sam da sam upravo gdje želim biti i bio sam svjestan koliko u svemu uživam, sve dok se nisam na balu prisjetio nekih stvari. Ljeto se opasno približavalo, a ja sam nakon puta na koncert Peppersa i dalje bio u vreloj Rijeci. Srpanj je sa sobom donio dokaz o izdaji koja zasigurno neće biti zaboravljena, kao što nije zaboravljena ni izvjesna nesreća. Nakon toliko blogganja i toliko izlaganja svog života javnosti ponekad svi mi poželimo zatvoriti vrata strancima i neke stvari zadržati za sebe. Ali to nije spriječilo dolazak najave nove sezone koja je sa sobom donijela nove svjetonazore. Bio sam Word of Mouth Marketing konferenciji u Esplanadi i shvatio da će to biti tema mog završnog rada. Nakon GreenCajta, Christmas Brew-a, svečane večere u Lovranu i brdo posla oko faksa napokon sam došao doma za Božić, iako je sve bilo super cura mi je dosta falila. Za par sati idem na polnoćku a onda sam za dva dana u Italiji, no za post Roman Holiday ćete morati ipak malo pričekati =)

Dragi moji,

 i ova se godina lagano privodi kraju. Ovaj semestar koji je skoro gotov bio je jako zanimljiv, mnogo se stvari u međuvremenu promijenilo. Nisam se dugo vremena javljao i sad ne znam otkud početi. Još ne mogu vjerovati kako su se neke stvari posložile. Bilo da se radi o poslu ili o ljubavi. Istina je da nakon toliko jadikovki o Kat i drame koju smo i ja i ona svjesno ili nesvjesno poticali napokon mogu reći da sam sretan. Makar sam dobio nekoliko dvosmislenih poruka od nje, napokon sam je potpuno ignorirao i izbrisao njen broj. Jedino što mi teško pada trenutno je što mi je cura u Rijeci a ja u Zadru. Fali mi. U zadnje smo vrijeme bili konstantno skupa i sad mi je tako čudno što nije tu.

U srijedu idem u Rim, ponovo nakon četiri godine! Samo ove godine neću napraviti istu pogrešku i otići prije Božića. I'll be home for Christmas! Tako je lijepo biti doma. Počeli su stizati i prvi pokloni. Danas sam dobio knjigu koja govori o povijesti Primoštena u kojoj se spominju i moji preci. I baš mi je drago što ću moći barem malo zaviriti u taj svijet. Da bi znao gdje ideš moraš prvo znati odakle si došao. Sutra ujutro mi dostavom stiže još jedan rani božićni poklon!  jedva čekam da vidim što ću dobiti!

Uskoro ću napraviti već tradicionalni post o tome što se zbivalo cijelu godinu, a dotad uživajte u ovom razdoblju i sjetite se i onih koji imaju puno manje od vas.

Konferencija se kao što ste mogli čitati održala u hotelu The Regent Esplanade u Zagrebu. Dobrodošlica je bila vrhunska, a blogeri su smješteni u prednji dio dvorane zajedno sa medijima. Prvo, ujedno i najzanimljivije predavanje, o organizaciji i provođenju WOM (Word of Mouth) strategije održao je Martin Ötting iz tnrd-a (the real network dialogue). Primjer lošeg WOM marketinga bio je humorističan clip koji se širio e-mailom, problem je bio što su svi pričali o clip-u ali nitko o kompaniji koja se reklamirala.

U viralnom marketingu se radi o proizvodima koji se sami šire. Dobri proizvodi su sami sebi reklama. Ključna stvar je povezati prave ljude sa vašim proizvodom. Ljudi koje želite su opinion lideri u svom području. Ti ljudi imaju moć govora u društvu. Ljudi im sami prilaze i traže ih savjet za nešto u čemu su oni stručnjaci. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Joseph R. Mancuso je napisao članak u kojem postavlja pitanje zašto ne bismo stvorili opinion lidere za novi proizvod. I stvarno ima smisla, daš ljudima uvid u novi proizvod prije ostalih, daš im mogućnost da promjene nešto što im ne odgovara i to više nije vaš proizvod – to je njihov proizvod! Pričaju dalje svojim prijateljima o tom iskustvu i preporučuju im proizvod jer im je zaista dobar. Kada su uključeni u marketing to više nije monolog za vrijeme reklamne pauze već postaje dijalog u kojem zaista žele čuti što i vi imate za reći.

     Kao odličan primjer toga navedena je BrewTopia koju su osnovali ljubitelji piva koji nisu znali ništa o proizvodnji piva, ali su znali da im je dosta brandova koje im nameću. Za početak ste mogli napraviti jedinstvenu ambalažu za pivo, a kasnije su to proširili i na druga pića, pa su tako njihovu vodu sa jedinstvenom ambalažom pili i u Australskom BigBrotheru (Iako ne vjerujem da bi RTL bio spreman propustiti dio zarade na takvoj reklami).

    Na moje pitanje o tome je li bolje blog kojim se želi raditi WOM staviti na službene stranice ili na jedan od popularnih besplatnih servisa, dobio sam odgovor da ako je blog na službenoj stranici samo moramo pokazati čitateljima da smo iskreni i da poštujemo pravila blogosfere. Osobno, nekako više vjerujem blogovima na besplatnim servisima i mislim da je jako teško postići taj dodir sa publikom na službenim stranicama. Zapanjujuć je podatak da su istraživanja pokazala kako WOM od dobro odabranih 1200 ljudi na kraju utječe na barem milijun i pol ljudi i to samo u tri koraka. A uz to WOM je oko deset puta jeftiniji od javne medijske kampanje. Jedina upitna stvar je sam proizvod. Loša vijest se prenosi na 9 ljudi, dok se dobra prenosi na samo 4 osobe. Pa ako je vaš proizvod uistinu loš, ništa ga neće spasiti od propadanja.

    Je li doba bilijunskih ulaganja u oglašavanje na zalasku i hoćemo li već sutra dobiti priliku za testiranje novog proizvoda koji će tek biti pušten u prodaju?

Možemo samo gledati kako će se stvari odvijati... ili možda možemo i više od toga? ;)